Istra se diči najstarijim pronađenim ljudskim artefaktom u
Hrvatskoj što potječe još iz starijeg kamenog doba. To je jednostavni potočni oblutak s kojeg je davni pračovjek udarcima otkrhnuo dijelove, kako bi ga naoštrio i pretvorio u oruđe. Predmet je star oko
800 000 godina, a pronađen je u pećini
nalazišta Šandalja, nedaleko Pule. U drugoj pećini istog nalazišta otkriveni su nalazi iz mlađeg kamenog doba - ostaci pračovjeka kromanjonskog tipa, kosti lovnih životinja i veliko ognjište, stari oko 12 300 godina. U to su vrijeme prastanovnici Istre živjeli i u Romualdovoj pećini kod Limskog kanala i Vergotinovoj spilji kod Poreča. Vladalo je ledeno doba.
Promjenom klime u Istri je oko 6000. pr. Kr počelo mlađe kameno doba, neolitik. Ledeno doba je završilo, klima postajala pogodnija za život te se razbujao biljni i životinjski svijet. Neolitski čovjek je izašao iz spilja, naučio bolje obrađivati kamen, a oruđe nasađivati na drveni držak. Otkrio je glinu i izumio izradu posuđa. Istarske posude iz tog razdoblja su jednostavne, ovalnog oblika. Ukrašavane su utiscima rubom školjke ili drugim predmetima. Uz ratarstvo i stočarstvo, razvilo se i tkanje, a drevni su Istrani prestali s nomadskim načinom života i stvorili prva naselja s kolibama djelomično ukopanim u tlo. Takvih je naselja bilo u južnoj Istri, na području Verudele, Vele Gromače, Vižule, Paradišela i drugdje.
Na prijelazu iz bakrenog u brončano doba, koje traje tijekom 3. i 2. tisućljeća prije Krista, na području Istre nastaju brojne gradine ili kašteljeri. To su prapovijesna naselja s utvrđenjem, građena na strateški povoljnim mjestima. Podrijetlo stanovnika koji su u brončano doba naseljavali gradine nije poznata, dok su tijekom čitavog željeznog doba na njima živjeli Histri.
Histri su prvi poznati stanovnici na istarskom poluotoku, dokumentirani u povijesnim zapisima starih Grka i Rimljana, a po njima Istra danas nosi ime. Bavili su se lovom i ribolovom, ispašom koza i ovaca te gusarenjem, zbog čega ih povjesničari spominju kao opasan narod. Trgovali su s Grcima, bili su mnogobošci i štovali ženska božanstva. Suvremenici su ih smatrali visokim narodom - prosječan muškarac bio je visok 1,65 m, žena 1,53 m.
Njihov život na gradinama tekao je nepomućenim tijekom sve dok zbog gusarenja na sjevernom Jadranu nisu došli u sukob s Rimljanima. Rimljani su ih porazili u Histarskim ratovima krajem 3. i u 2. stoljeću prije Krista, o čemu je detaljno pisao povjesničar Tit Livije. Histarska plemena u ratu je predvodio kralj Epulon. Konačni obračun dogodio se u histarskom uporištu Nezakciju kraj Pule, koji su Rimljani opsjeli, a Epulon i histarski vojnici, shvativši da nemaju izlaza, počinili samoubojstvo. Unatoč ratnom porazu, Histri su još neko vrijeme nastavili živjeti na svojim gradinama diljem Istre.
Sredinom 1. stoljeća prije Krista, u vrijeme rimskog vladara Gaja Julija Cezara, Rimljani su potjerali Histre s obale u unutrašnjost, da bi na obalu doselili svoje stanovnike i osnovali kolonije Pulu i Poreč.
U rimsko doba u Istri se razvio niz tekovina civilizacije i uređenog življenja. Usvojena je pismenost, nastali su gradovi kao novi oblik zajednice, izgrađene ceste i morske luke te ustanovljen sistem katastarske izmjere zemljišta. Graditeljstvo je cvjetalo, a golem fundus kulturnih i povijesnih rimskih spomenika sačuvan je do danas – najpoznatiji su pulska Arena i Augustov hram. Cezarov nasljednik car August uspostavio je razdoblje mira i blagostanja, a stanovnici Istre su po pravima izjednačeni sa žiteljima Rima. Na istarskom tlu su u idućim stoljećima aktivne i mnoge rustične vile koje proizvode keramiku, dok su maslinovo ulje i vino iz Istre cijenjeni diljem carstva. Javljaju se i prve kršćanske zajednice.
No, Zapadno Rimsko Carstvo već je bilo u dubokoj krizi. Pod naletima barbara i unutarnjih problema, Carstvo se slomilo 476. godine, nakon čega su se u Istri u kratko vrijeme nekoliko puta izmijenile vladavine gemanskih kraljevstava i Bizantskog Carstva. Vladavina Gota u prvoj polovici 6. stoljeća ostala je zabilježena kao neobično blaga, dok je u vrijeme Bizanta bujalo sakralno graditeljstvo. Najljepši spomenik iz tog razdoblja je Eufrazijeva bazilika u Poreču.
Ni nekoliko stoljeća nakon pada Zapadnog Rimskog Carstva društveni odnosi uspostavljeni u rimsko doba u Istri se nisu bitnije mijenjali. Počela se, međutim, mijenjati etnička struktura zbog masovnijeg doseljavanja Slavena i u manjoj mjeri Germana. Od sredine 6. stoljeća Slaveni se postupno miješaju s domaćim stanovništvom i polako prihvaćaju kršćanstvo, no čak i nakon pokrštavanja će njihova kultura zadržati pojedine poganske običaje. Neki od njih, poput zvončara i maškara, zadržali su se do danas.
Krajem 8. stoljeća, kad europskom pozornicom dominira
Karlo Veliki, Istra postaje dijelom njegove
Franačke Države. Tek se dolaskom franačke uprave u Istri počinje mijenjati rimsko-bizantski društveni ustroj. Počinje feudalizacija koja je u to vrijeme zahvatila čitavu Europu. Istarski gradovi postaju vlasništvo vladara, oduzeta im je vlast nad zaleđem te su izgubili samostalnost stečenu ranijih stoljeća. Naseljavanje Slavena je ne samo nastavljeno, nego ga je vojvoda Ivan, franački upravitelj Istre koji je stolovao u Novigradu, organizirano provodio. Slavenima je ustupao neobrađenu zemlju te ih u prvo vrijeme i novčano pomagao. Vojvoda Ivan uvodi i neke nove namete, preuzima pojedine šume i pašnjake, jačaju biskupi i franački vazali, dok nekadašnja romanska elita u istarskim gradovima slabi.
Nezadovoljni gradovi žalili su se Karlu Velikom pa je oko 804. sazvao čuvenu skupštinu, održanu na rijeci Rižani kraj Kopra. Na njoj je gradovima priznata samouprava, ali ne i vlasništvo nad zemljištem, a vojvoda Ivan odrekao se mnogih nameta koje je prvotno uveo. Zaključci Rižanske skupštine otkrivaju važne podatke o društvenim odnosima i etničkoj strukturi Istre s početka 9. stoljeća, a razjašnjavaju i sustav franačke uprave te su kao povijesno vrelo važni i u europskim razmjerima.
Od 10. stoljeća Istra je dio Svetog Rimskog Carstva, no njegova je središnja vlast vrlo slaba. Markgofovi su prepuštali upravu svojim namjesnicima, jačali su plemići i crkveni dostojanstvenici koji su vojno štitili svoje feude u Istri. Stvarane su čak i privatne kneževine i gospoštije. U takvim okolnostima feudalne anarhije neki istarski gradovi polako se oslobađaju vlasti biskupa i feudalaca te ponovno grade samoupravu.
U događanja u istarskim gradovima na zapadnoj obali sve se više upliće Mletačka Republika koja je u međuvremenu procvala i postala pomorska sila na Jadranskom moru. Sklapaju se prvi ugovori kojima su istarski gradovi od Mletaka dobili zaštitu i slobodu trgovanja na njihovom području, a zauzvrat Mlečanima osiguravali vojnu pomoć. Suradnja je pomogla gospodarskom razvitku obalnih gradova u 10. stoljeću: cvatu poljoprivreda, ribarstvo i proizvodnja soli te se naglo razvijaju obrti, a prisutni su i neki elementi autonomije kakvu su gradovi imali u antici. Drukčije je bilo u središnjoj Istri, gdje se zadržao čvrst feudalni sustav uspostavljen u doba Karolinga pa unutrašnjost Istre dugo nije mogla izgraditi samoupravu, već je bila podčinjena feudalnim gospodarima.
Do sredine 14. stoljeća, Republika Venecija je i mirnim i vojnim putem sebi uspjela potpuno podčiniti sve gradove na zapadnoj obali Istre. Iako su zadržali unutarnju autonomiju i gradska vijeća, na čelu je bio mletački podestat. Uvedeni su veliki porezi i nameti te uspostavljena vojna uporišta iz kojih su se štitili mletački posjedi u Istri.
Unutrašnjost je ponovno imala drukčiji povijesni put. Ušla je u sastav Habsburškog Carstva, čime je samo potvrđena njena višestoljetna pripadnost austrijskom civilizacijskom krugu. Kao ni mletački dio Istre, ni njen austrijski dio nije imao jedinstvenu upravu, već se u kasnom srednjem vijeku sastojao od vlastelinstava i crkvenih posjeda. Zbog teških nameta i davanja koja su uvodili feudalni vladari, izbilo je više seljačkih buna.
U čitavom razdoblju od 14. do 18. stoljeća Istra je suočena s čestim epidemijama kuge i malarije. Neki gradovi gotovo odumiru pa se novi stanovnici stalno doseljavaju s područja današnje Dalmacije, Albanije i Grčke.
Uz to, tijekom 16. i 17. stoljeća stanovnici Istre međusobno se sukobljavaju duž granice mletačkog i austrijskog dijela poluotoka. Iako su međusobno trgovali i ženili se, Istrani su istovremeno bili duboko podijeljeni na one pod mletačkom vlašću – Benečane, i one pod austrijskim vlastima – Kraljevce. Duž granice su vodili krvave bitke oko pašnjaka, šuma, obradive zemlje i međa, praćene uništavanjem uroda, odvođenjem stoke i ubijanjem svjedoka. Ni austrijske, ni mletačke vlasti nisu mnogo učinile da primire sukobe. Kada se tome dodaju epidemije zaraznih bolesti te suše i prirodne nepogode, postaje jasno da je ovaj period jedno od najtežih razdoblja istarske povijesti. Pojavilo se razbojništvo, pljačkalo se bogatije obitelji, crkve i putnike na cestama, otimalo se ljude, stoku i tražilo otkupninu.
Potkraj 18. stoljeća, Mletačka Republika je na izdisaju. Glavni pomorski putevi premjestili su se sa Sredozemlja na Atlantik, a na svjetskoj trgovačkoj sceni ojačale su nove pomorske sile poput Španjolske i Portugala. Ovi globalni procesi dotakli su i istarsko gospodarstvo, dok je na upravno-političkom planu uslijedilo turbulentno razdoblje u kojem su se u svega 16 godina na vlasti u Istri izmijenile 4 države.
Kada je u travnju 1797. Mletačka Republika prestala postojati, mletački dio Istre pripao je Habsburškoj Monarhiji pa se poluotok nakon mnogo stoljeća ponovno našao pod jedinstvenom vlašću.
No, u burnim povijesnim zbivanjima toga doba, Istru je ubrzo osvojio Napoleon. Kratka vladavina Francuske od 1805. do 1813. ostat će zapamćena po uvođenju Napoleonovog zakonika, čime je, uz ostalo, sudska vlast odvojena od upravne. Novi gospodari intenzivno su koristili prirodna bogatstva Istre, posebno hrastove trupce iz okolice Novigrada i Brtonigle, od kojih se gradilo brodove. U to vrijeme Englezi plove Jadranom i, kao vječiti rivali Francuza, pokušavaju odmetnuti domaće stanovnike od napoleonske vlasti. Istovremeno ometaju trgovinu i pomorstvo istarskih gradova. U više su navrata opsjeli i opljačkali Rovinj, dok su engleski gusari prepadali trgovačke brodove, plijeneći teret i plovila. Napoleonov upravitelj nije uspio uspostaviti kompaktan sustav uprave u Istri, iako je uvođenje građanskog zakonika dio gradskog stanovništva prepoznao kao važan korak naprijed.
Porazom Napoleona na svjetskoj pozornici Austrijsko Carstvo ponovno dobiva Istru te počinje u njoj graditi jedinstveni sustav javne uprave. Uvode se nove poljoprivredne kulture, napose krumpir i kukuruz, a Istra bilježi velik demografski rast: 1848. imala je više od 230.000 stanovnika koji su živjeli u 24 grada i 479 sela. U drugoj polovici 18. stoljeća Istra ima Pokrajinski sabor koji zasjeda u Poreču te bilježi jačanje nacionalne hrvatske svijesti.
U Prvi svjetski rat Istrani su mobilizirani kao vojnici Austro-Ugarske Monarhije, a završetkom rata i raspadom Austro-Ugarske Istru okupira Kraljevina Italija. Tijekom Drugog svjetskog rata stanovništvo organizira pokret otpora fašizmu Benita Mussolinija pa Istra nakon rata ulazi u sastav Jugoslavije u kojoj os